Pre godinu dana, dogodilo se da nismo imali državu. Niko normalan ne misli da se to moglo desiti bez pritiska odozgo. Država je, znači, te noći pojela sama sebe. Dogodilo se strahovito lako; jednostavno, ljudima je hitno trebala pomoć, obratili su se državnim službama za hitnu pomoć, i dobili su sada već poslovično šećkanje i vozanje sa jednog na drugi broj telefona. Još onda, a bogami i još pre toga, izlazilo se na ulice da bi se o tome reklo šta se ima reći.
U međuvremenu, desilo se da su dva najrelevantija disonantna politička glasa čovek koji je natšmirao vojvodu Šešelja i čovek koji je uspeo da ne propusti nijednu priliku da otuđi kako već stečene, tako i potencijalne birače, pri čemu se nijedan od njih dvojice nije ranije politički angažovao. Kandidat vlasti na izborima za predsednika republike uspeo je da dobije više glasova od svih ostalih zajedno.
Sad, što je to uspeo sa pozicije šefa vlade i u situaciji gde se malo ko drugi mogao i čuti, to je druga priča. Rečima Vilijema Džonsa, to je bila jedina igra u gradu, i jedini drugi (i to pogrešan) izbor bio bi ne igrati je. Međutim se to pojedinim pojedincima (hiljadama njih) toliko ne dopada da su odlučili da izađu na ulice.
Čemu, u stvari, ti protesti “protiv diktature”?
Ne čujemo se nigde drugde, eto čemu. Došli smo u situaciju da pored studenata i prosvetnih radnika, pored nezaposlenih i pootpuštanih, pored šačice nezadovoljnih (ama ipak zaposlenih), evo i vojska i policija (ej!) traže državu. Bukvalno više ne znam od koga se još država može oteti.
Dok sam robijao Pravni fakultet, zafasciniralo me je dosta toga. Jedan od omiljenih takvih fenomena je i takozvana “tamna brojka” zločina – broj ili stopa krivičnih dela koja su učinjena, ali neotkrivena i/ili neprijavljena. Zavisno od vrste krivičnog dela, ona se procenjuje kao nekoliko puta veća od stope otkrivenih dela.
Što se više ljudi skupi, to je manje tema oko kojih će se svi saglasiti. Ali, kada izađem na protest, oko mene je nekoliko hiljada ljudi koji se načelno slažu sa mnom, makar utoliko da što je mnogo – mnogo je, a njihov glas se inače ne može čuti nigde. Mi se ovim hrabrimo, jer od frustriranih pojedinaca postajemo deo frustriranog mnoštva.
Hiljade ljudi, dakle, ne samo da se nekako slaže sa mnom, nego se toliko slažu, i toliko im je stalo, da ih ne mrzi da se aktiviraju, prošetaju, i to i pokažu. Ne mrzi ih da se spakuju u autobuse i dođu u Beograd iz desetak drugih gradova. Savladali su i letargiju, i apatiju, i strah od gubitka posla, i od ko zna čega sve još ne, samo da bi pokazali, da bi demonstrirali da se sa mnom slažu. I ja sa njima.
A ako ima hiljade takvih, ko zna koliko je onih koji se takođe nekako slažu, ali nemaju snage to i da pokažu? Koliko njih, koji će sutra, na izborima, pokazati tajno ono što ne smeju, poput nas, javno?
Uroboros
