Dve iznenađujuće stvari su se desile u proteklih desetak dana. Jedna baš nije za pričanje (malo je you had to be there momenat), ali druga me fascinira preko svake razumne mere. Vezana je za izbore za predsednika SAD, i, ne, nije činjenica da je pobedio kandidat Republikanske partije Donald „Srbin” Tramp, koliko to što je poludeo praktično CEO Internet.
Severnoamerički Internet, to jest, ali 1) to je praktično pleonazam, 2) mejnstrim mediji to ponavljaju kao da će Armagedon svaki čas, i 3) jeste u pitanju dosta velika stvar koja se odnosi ne samo na državu u kojoj su se izbori održali, već na ceo svet.
Okej, razumem ja, ljudi sa kojim ja komuniciram i mediji koje pratim su uglavnom (skoro isključivo) podržavali drugu stranu manje ili više eksplicitno, i sad su malo razočarani. Četiri godine sa bahatim pajacom na čelu države, pa ponovo na izbore, u čemu je problem? Moguće je da me je život u zemlji Srbiji učinio prirodno neosetljivim, moguće je da bolujem od one vrste cinizma koja uhvati ljude što prate vesti, ali nešto se mislim da su i ti siroti Amerikanci izdržali osam godina Buša Mlađeg pa ne vidim da su baš propali. Otvorite lepo neku knjigu, pa čitajte o drugim idiotima koji su sedeli u istoj stolici i nisu sve upropastili. Ili, pošto razumem da je teško (knjige su debele i može čovek da se poseče na papir), pogledajte ovaj kratki edukativni video.
Šta je u celoj ovoj priči fascinantno? Slično britanskom referendumu o nezavisnosti od pre neki mesec, kao da niko ne konta čemu uopšte služi glasanje, i da su svi ishodi mogući. Nije li neobično da selebritiji svih boja tvituju kao da čekaju da Tramp proglasi The Purge? Eno, Stiven King uzeo da bojkotuje javnost, Bazfid postuje motivacione klipove, sajt kanadske službe za imigraciju prs’o, a bivši ministar pravosuđa kaže da je sistem kriv i da mora da se menja), pri čemu nisam primetio da ga se nešto menjalo dok je on bio ministar.
Nekako mi se čini da postoje dva povezana trenda: antisistemski mentalitet i postkoitalno kajanje. Kao da širom zapadnog sveta, od Grčke, preko Italije, Španije, i Britanije, pa sve do SAD, protestno glasanje postaje dominantni obrazac; kao da jedino postaje bitno naškoditi sistemu, bez obzira na to koga se bira i čemu bi njegovo vršenje vlasti moglo zapravo da vodi. Ne može, valjda, demokratija valjati samo onda kada pobedi kandidat kojeg podržavamo, i ne može jedini kvalitet koji tražimo od kandidata biti „različitost”.
Ne, ozbiljno: šta predsednik SAD zapravo može da uradi? Bio bih spreman da se kladim da od ljudi koji su komentarisali „situaciju” ni jedan posto nije zapravo otvorilo američki ustav i pročitalo kakva su mu ovlašćenja. Da jesu, sumnjam da bismo imali ovakve izlive histerije. I šta je sa svim tim silnih Latinoamerikanaca, Azijata, i Afrikanaca koji ipak nekako pokušavaju da se domognu SAD kao obećane zemlje. Da ih neko pita „da li biste vi ipak radije tamo nego da ostanete gde ste”, šta mislite, šta bi rekli?.
Sistem te laže

Reč je o predsedničkom sistemu, odnosno ustrojstvu parlamentarno demokratske republike.