Petar Petrović, 33 godine, neoženjen, mlađi menadžer-komercijalista, škorpion u horoskopu, navijač Crvene Zvezde, dužnik po osnovu hipotekarnog kredita, pivopija, i nosilac najnemaštovitijeg imena u zemlji Srbiji, ustao je predizbornog petka na levu nogu. Uvek je ustajao na levu nogu; njegov krevet je sa desne strane stajao uza zid. Protegao se i udahnuo duboko, a zatim se odmah zadovoljno stresao na osećaj krckanja u ramenima. Okrenuo se da namesti krevet, i neočekivano suočio sa namrgođenim građevincem koji je buljio u njega kroz prozor.
Petar Petrović je odskočio, nemalo iznenađen takvim grubim zahvatom na uštrb njegove privatnosti. Građevinac je samo nezainteresovano žvaknuo čačkalicu koja mu je visila iz ugla usana, upro prstom u levu stranu svojih grudi (pisalo je: N. Živkov, Republička izborna komisija), i u dva zamaha rukama zalepio neprozirnu foliju preko Petrovićevog prozora. Petrović se čitavu sekundu ili dve nosio mišlju da protestuje, ali je bio poražen zvaničnom funkcijom službenog lica, brzinom izvođenja službene radnje (uopšte je bio osetljiv na oficijelnost), ali i činjenicom da je folija propuštala sasvim dovoljno dnevne svetlosti da bi se u njegovom stanu normalno videlo. Slegao je ramenima, izabrao dnevnu odeću iz ormara, i produžio do kupatila.
Polako ali odlučno ispoštovao je jutarnju higijensko-estetsku rutinu korak po korak. Bio je maglovito svestan neophodnosti higijenskog dela rutine za produžavanje sopstvenog bitisanja i usporavanje neumoljive entropije (iako ne bi znao šta je entropija, da ga je ko pitao). Estetski deo, i inače dubiozne vrednosti i domašaja, sprovodio je bez razmišljanja, uklapajući se u propisani imidž firme isključivo u funkciji instrumentalizovanog nagona za samoodržanjem (o čemu, takođe, nije razmišljao na takav način; kao što je već rečeno, nije razmišljao uopšte).
Kada je izašao iz kupatila u dnevnu sobu, neiznenađeno je konstatovao da je i ostatak prozora u njegovom nevelikom stanu zaštićen od spoljnih uticaja na isti način kao i onaj u spavaćoj sobi. Slegao je ramenima i obuo se. Kada je pokušao da napusti svoj stan, međutim, suočio se sa neprobojnim zidom organa. Dvojica policajaca učtivo su mu pružila na uvid sjajne hromirane značke i uputila ga da sačeka uvežbanim profesionalnim frazama: „Kuš, more, glasač. Ostaješ tu. Izborna tišina.“
Petrović je drugi put tog jutra osetio komešanje misli i osećanja kao posledicu unutrašnjeg konflikta. S jedne strane, nije mu se mililo da mu se kretanje ograničava na takav način, pa makar i službenom radnjom službenog lica. S druge, nije mu se preterano išlo na posao.
Njegovu unutrašnju borbu prekinuo je dolazak Marijane Roganović, službenice Republičke izborne komisije. Visoka, vitka, ozbiljnog ovalnog lica i kose vezane u strogu punđu, zračila je tihim autoritetom i jakim parfemom. Pružila mu je ruku i predstavila se uz poslovan osmeh i lagano njihanje ešarpe. Nije nosila mnogo šminke, ali ju je nosila efektno; ličila je na stjuardesu. Petroviću se činila lepom, na onaj impresivan i distanciran način na koji su bile lepe filmske zvezde iz zlatnog doba Holivuda. Prošla je pored njega, stala u ugao njegove dnevne sobe, i izvukla iz torbe krupnu zvaničnoplavu fasciklu. „Sedite slobodno“, rekla je, pokazujući diskretno glavom ka jednoj od udobnih, razrađenih fotelja. Petrović je, razume se, poslušao.
Za Marijanom je u stan ušao najveći policajac koga je Petrović video u životu. Nosio je pod rukom dva ležaja na rasklapanje i jednu putnu torbu, što je sve uredno odložio u ugao sobe pre nego što je zauzeo položaj iza službenice.
„Samo da javim šefu da kasnim“, rekao je Petrović, tražeći guzicom udubljenje na kome je bio radio poslednjih nekoliko godina. Njegov telefon je tužno zapištao: nema signala.
„Vaš šef je obavešten, gospodine Petoviću. A vaš telefon, naravno, isključen, u periodu trajanja izborne tišine. Televizija i internet takođe. Zar niste dobili obaveštenje?“
Petrović je u mislima odlutao do stočića uz ulazna vrata njegovog stana, gde je prašinu skupljalo nekakvo obaveštenje koje je bio primio nedelju-dve ranije i u istom trenutku zaboravio na njega. „…jesam…“
Marijana se nasmešila za dve nijanse više od Uvežbanog Poslovnog Osmeha, doteravši stepen ličnog ozarenja do Pružaoca Blagonaklone Pouke. „Ali ga niste čitali, zar ne?“
Petrović je skrušeno pogledao u vrhove svojih kolena. „Nisam.“
„A jeste li čuli za reformu izbornog sistema? Novi Zakon o izboru narodnih poslanika?“
Petrović je bio posvećen studiranju sopstvenih zanoktica.
„Čuli ste makar za Narodnu skupštinu?“
„E, to jesam“, odgovorio je Petrović energično i iskreno; zaista je bio svestan postojanja imenovane institucije.
„E, vidite, u toku je izbor za narodne poslanike – to su službenici koji sede u Narodnoj skupštini. Pratite li?“
Petrović je pratio. Namrštio se, malo da pokaže kako je koncentrisan, malo zato što je stekao utisak da ga Marijana tretira kao zaostalo dete. Klimnuo je glavom.
„Od dolaska na vlast Narodne demokratske partije, republičke vlasti otpočele su sa praksom uvođenja sveobuhvatnog programa uštede i povećanja efikasnosti korišćenja sredstava i resursa u svim državnim organima i službama. Novim Zakonom o izboru narodnih poslanika reformisan je dosadašnji spor, dugotrajan, skup, i, razume se, neizvestan proces. Zavod za statistiku reformisao je posle duge i iscrpne analize birački spisak, i sveo ga na desetoro ljudi koji najbolje odražavaju stanje u biračkom telu. Zajedno sa još devetoro ljudi, vi u rukama držite sastav sledećeg saziva parlamenta.“ Marijana je govorila tečno i jasno, kao iskusni radio-spiker ili glumica koja po stoti put izgovara dobro pripremljen tekst.
„Ali, ali, ja nisam znao… nisam obratio pažnju… ne znam za koga da glasam!“ protestovao je Petrović neubedljivo. Kroz maglu se sećao da je čuo nešto o nekakvim protestima u vezi sa celom stvari, ali detalji su odbijali da mu se jasno slože u glavi.
Marijana je njegov protest odbacila sa nesmanjenom vedrinom. „Ali, zar ne shvatate? Upravo ste zato i izabrani! Otporni ste na propagandu, neosetljivi na uticaje. Vaš glas, ukoliko budete želeli da učestvujete u izboru, odlučiće o izboru srazmernog broja poslanika, a vi po svojstvima predstavljate odgovarajuću populaciju. Legitimnost predstavništva je očuvana za ni promil troškova organizovanja prethodnih izbora. Demokratija i efikasnost na delu.“
Petroviću je cela priča delovala tek pomalo sumnjivo, ali nikako dovoljno da nadjača divljenje koje je osećao prema neuobičajenoj ekspeditivnosti vlasti i neobičnoj efikasnosti novog demokratskog procesa. „Da vam kažem, gospođo –ili gospođice? to sve odlično zvuči. Nego, šta ću ja sada da radim dva dana do izbora?“
Službenica je svečano položila ruku na fasciklu. „Ovde se nalazi Glasački Listić. Bilo kada u periodu od osam do dvadeset časova u nedelju možete da učinite vaš izbor i zaokružite jednu od dve opcije. Možete, takođe, i poništiti listić ili ga popuniti neispravno, u kom slučaju se ne broji, a mandati koje biste vi rasporedili pripadaju srazmerno ostalim glasačima.“
Petrović se štrecnuo, kao da mu je neko zapretio da će mu nešto oduzeti.
„Ja ću biti s vama ova dva dana, u svojstvu službenog lica, da pazim da na vas niko nesavesno ne utiče“, nastavila je. „Jedan kolega iz MUP-a biće takođe ovde, da se stara o vašoj bezbednosti. Do tada, bili smo slobodni da pregledamo promet na vašoj kreditnoj kartici i naručimo isporuke hrane iz vaših omiljenih restorana. Uskoro bi trebalo da nam stigne i doručak. Ako imate nekih pitanja, molim vas da mi se obratite. Ako ne – prijatan vam dan, mi vas ne bismo dodatno uznemiravali.“
Petrovićeva nevelika znatiželja bila je više nego zadovoljena. Izabrao je knjigu sa police – neki krimić na koji se dugo meračio – i smestio se u fotelju.
Marijana Roganović prezrivo ga je odmerila iz prikrajka dok je krupni policajac rasklapao poljske ležajeve. Dok je Petrović dokoličario, radnici RIK-a postavljali su ispred njegovih prozora zvučnike sa kojih će puštati tokom sledeća dva dana šum drveća, ptica, gradsku buku, sve ne bi li vrli glasač bio pošteđen slušanja ometajuće buke protesta Fronta narodne obnove. Hvatala ju je nervoza; nije dobro podnosila čekanje. Imala je cela dva dana do subotnje večeri. Tada će, ako sve pođe prema planu, policijsku smenu preuzeti jedan od njenih drugova iz Fronta, a na nju će doći red da ispuni svoju dužnost i izvrši nedozvoljen uticaj na biračko telo. Osim kreditne kartice, RIK je, a samim tim i ona, imao između ostalog i pristup Petrovićevom pretežno nokturnalnom internet saobraćaju.
Odlučna da da sve od sebe, u glavi je pretresla sadržaj svoje torbe odabran s obzirom na Petrovićev ukus: gotska šminka, ružičast veš, visoke štikle, školska uniforma. Petrović joj nije bio neprivlačan, ali ipak ju je mučila sumnja da neće odigrati svoju ulogu kako se nadala. Unekoliko ju je tešila pomisao da je njenom drugu i kolegi kome je zapao u dužnost penzionerski glas verovatno ipak mnogo teže.
Ova priča prvi put je objavljena u časopisu Ulaznica u izdanju Gradske narodne biblioteke “Žarko Zrenjanin” u Zrenjaninu, u decembru 2013. godine.
U interpretaciji autora može se čuti ovde: