Nikad nisam mislio da je fotografija umetnost. Nekako mi se čini da je kreativni element kod nje vrlo malo izražen: fotoaparat samo beleži ono što se ispred njega nalazi; fotografija nije kao slika, crtež, ili čak kolaž. Nekako mi je teško da je nazovem umetnošću.
Često mi kažu da je fotografija „svuda“ prihvaćena kao umetnost. Gde, „svuda“, i ko je prihvata, pitam ja? Prihvatam da je umetnost pojam koji treba stalno osmišljavati, ali nisam siguran da je baš dobro da ga osmišljavaju odviše maštoviti ljudi.
Ne umem fotografiju, ne razumem se u fotografiju. Ne „volim“ fotografiju.
Hteo sam da raščistim ovo pre nego što pređem na temu, da ne pomisli ko da sam pristrasan ili ostrašćen.
Predloženo autentično tumačenje Zakona o autorskom i srodnim pravima Narodne skupštine Republike Srbije (jer o tome je ovde reč) nije se, međutim, ticalo umetničkog karaktera fotografije. Tiče se nečeg što volim još manje.
Za početak (iako je ovo već sredina teksta; ne zamerite), šta je to „autentično tumačenje“? To je, u slučaju zakona, kada zakonodavni organ kaže šta je pisac hteo da kaže – sam organ koji je zakon doneo daje smernice za njegovo tumačenje. Ovo nije isto što i izmena zakona, što podrazumeva malo drugačiju i složeniju proceduru, iz kojeg je razloga verovatno i izbegnuto. Upravo zato, nije dozvoljeno contra legem tumačenje zakona, jer time se potpuno obesmišljava postupak donošenja i izmene zakona.
Ovde se dogodilo, po mom mišljenju, upravo to: iako zakon eksplicitno definiše fotografiju kao autorsko delo (ne, primetićete, „umetničko“), ovim tumačenjem organi države koji treba ovaj zakon da primene radi zaštite autora fotofrafije, dobijaju slobodu da određenu kategoriju fotografija pod određenim uslovima ne tretiraju kao dostojnu zaštite. Što je 1) bizarno, 2) nepošteno, i 3) bizarno, aman, bizarno!
Suština problema nije u prirodi fotografije ili u prirodi umetnosti. Suština je u prisvajanju tuđeg rada. Neko ko nije uložio ni minimalna sredstva da fotografiju proizvede, ko nije ni pokušao da od autora fotografiju otkupi, niti da je izmoli, dobija mogućnost da je koristi po želji. Ovim se legitimizuje džukačka praksa domaćih medija (uključujući tu i blogove, i sl.) da sve što je na internetu tretiraju kao besplatno. Medij čiji sam ja donedavno bio zaposleni, na primer, gubio je nemale pare na sudu upravo iz ovog razloga. A važio je i važi za jedan od ozbiljnijih.
Kada je o internetu reč, svi se sete one izakane floskule Stjuarta Brenda: „Informacija teži da bude slobodna“. Nekako se niko ne seti celog citata. Nastavak glasi: „Informacija takođe teži da bude skupocena. Ta tenzija neće nestati.“ Proizvodnja fotografije košta. Makar vremena, ako ništa drugo. Hoćeš nešto što ti ne pripada? Plati. Krajnje, krajnje jednostavno.
Još se dva krajnje ozbiljna problema manifestuju se na ovom slučaju: u prvom redu, to je činjenica da se svi koji fotografije koriste na dozvoljeni način ovako prave debilima (ne moram da kažem da je celokupan grafički i fotografski sadržaj na ovom blogu, kao i na sajtu Emitor, koji imam zadovoljstvo da uređujem, besplatan), i u drugom, o krajnje opasnoj upotrebi ustanove autentičnog tumačenja. Evo se danas podsmevamo nekim umišljenim kvaziumetnicima koji se kao nešto bune oko svojih beznačajnih sličica. Koji zakon će ovako lako biti stavljen van snage sutra?
Neslućeni dometi kreativnog izraza
