Post, u kojem Izvrsni blogeri jedan drugom otkrivaju srce razgovarajući o Oskarima. #nohomo
Kako si doživeo konačno osvajanje oskara od strane Leonarda Dikaprija?
Miloš: Da li je moguće da je iko iznenađen njegovim ustoličenjem? Imam utisak da su mu dali nagradu samo da bi mogli da sa’rane sve meme i umire kukajuće mase Interneta.
Ne mogu da komentarišem samu njegovu izvedbu (jerbo film gled’o nisam) ali nekako mi se čini da se ponovila situacija sa Džulijen Mur od pre nekoliko godina: nagrađena je za Still Alice zato što nije onda kada je trebalo. Za Boogie Nights, recimo.
Mateja: Ovo što je Petrik napisao puta dva. Ja smatram da je upokojenje Will Leo Ever Get An Oscar meme-a jedna nadasve pozitivna stvar. Prilično se radujem što Danish Girl nije imao mnogo uspeha, zato što nisam ljubitelj aktivističkih ili Oscar bait filmova, Žao mi je što je Big Short pomalo zakinut, zato što je to odličan film koji uzima meni nadasve neinteresantnu tematiku i približava mi je kroz nekonvencionalniji format pripovedanja. Srećan nam Leovdan!
Koje godine si skontao da su Oskari potpuno nevažni i da je to zabavni reality u najboljem slučaju?
Mateja: Sećam se godine – 2004. je film Crash uzeo 3 Oskara, uključujući za najbolji film i najbolji scenario. Ako je Mateja iz 2004. godine bio u stanju da identifikuje Crash kao tendenciozno, nesadržajno i kvazi-angažovano govno, možete zamisliti kakav je film zapravo. Još tad (ili možda tek tad?) mi je postalo bolno jasno su Oskari jedna zabavna, skupa ali ne preterano objektivna parada filmadžija koja, u najbolju ruku, služi da označi koji ljudi su uticajni u holivudskom šoubiznisu i da se svi oni istapšu po ramenima. Oskar ne znači ništa kada je reč o prodaji karata i box office uspehu filma, a boga mi ni o generalnom utisku koji će ostaviti na Zeitgeist – veliki broj Oskarom nagrađenih filmova bivaju strahotno brzo zaboravljeni, a neki od njih stare…paaa, prilično loše. Da ne pominjemo pomenutu situaciju sa Leo Dikaprijom koja dokazuje tendenciju akademije da retroaktivno nagrađuje umetnike (svako ko misli da je Departed Skorsezev najbolji film ne bi trebalo da čita ovaj tekst).
Miloš: Ja mislim da sam tek negde 1999. godine (verovatno pod dejstvom osiromašenog uranijuma) shvatio da je dodela Oskara priredba kakva zapravo jeste. Svi su besneli što je Titanik uzeo nagradu za najbolji film, još je onda postalo moderno mrzeti Dikaprija, a ja nisam razumeo u čemu je stvar. Sledeću dodelu Oskara gledao sam u direktnom prenosu, i tek mi onda nije bilo jasno zašto se ljudi toliko uzbuđuju oko toga. A naročito kada sam omatorio i shvatio, je li, da ta nagrada, iako prestižna, ne služi ničemu osim da bi poneki filmski poslenik pričao na TVu o tome kako oskara drži u kupatilu, dok se (ne baš) široke narodne mase silno nešto nerviraju.
U stvari, dosta je slično sa ljudima koji prate fudbal ili tenis: najšira publika ostrašćeno komentariše kako neke potpuno nebitne odluke, a koje oni doživljavaju kao bitne, ljudi koji se ceo život bave nekim poslom, a koje oni doživljavaju kao neznalice, donose iz političkih razloga umesto iz… Ne znam kojih.
slika: Ivan Bandura – Oscars for sale, CC BY 2.0
https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=45188853