Izvrsni bloger Miloš Petrik od prošle godine umešan je u pseudodebatni filmski program Doma omladine Beograda “Moj film je bolji od tvog” (skraćeno: MFjeBOT), koji reazuje jednom mesečno sa Sofijom Vuković i Milošem Cvetkovićem, rehabilitovanim filmskim novinarima, i brojnim bistrim, harizmatičnim, i blagoglagoljivim gostima. Šta se dogodilo na ceremoniji dodele nagrade Američke akademije za film već je poznato, šta je MFjeBOT ekipa mislila o filmu i nominacijama pre dodele možete videti i čuti ovde (sa sve sepia filterom i alternativnom listom najboljih filmova iz prošle godine), a naravno da je i izvrsni bloger Mateja Vidaković imao svoj pogled na prošlu godinu na filmu.
NAPOMENA: Nisam gledao skoro ništa od filmova nominovanih za Oskara. Štaviše, za trenutak sam se zabrinuo da neću moći da napravim ovu listu, dok se nisam setio da am zapravo pogledao dosta dobrih filmova ove godine, Oscars be damned. I jedan užasan… ali više o tome u tekstu.
5. 10 Cloverfield Lane
Jedan od filmova za koji sam dugo izbegavo spojlere, i na kraju bio nagrađen. Sažeto u jednu rečenicu: Ničim izazvana odlična psiho-drama pod koja se odigrava pod neuobičajenim okolnostima i pravi nagao zaokret pri kraju, u potpunosti promenivši žanr. Takođe – Džon Gudman!
4. Suicide Squad
Priznajte da ste se malo šlogirali kada ste videli ovo na listi! Dakle, da obrazložim: nisam razvio neki oblik ludila, već stavljam ovaj film kao nešto što se mora videti i izučavati u školama: kako NE praviti film. Suicide Squad je lako najgori film koji sam gledao u poslednjih 10 godina, ako ne i dalje. Potrebna je stvarno natprirodna kombinacija faktora, od nesposobnosti, loše sreće, producentskog petljanja i sličnog da se dobije ovakva katastrofa – ovo je film koji uspeva da bude užasan u svakom pogledu: od radnje, montaže, režije i naravno, scenarija. Ovo nije Zabavan Loš Film; ovo je film koji će vam ogaditi Holivud, i superherojske filmove, do daljnjeg…
3. The Witch
Mislio sam da je ovaj film još jedan od nove generacija ‘Bu! Haunting!’ filmova poput The Conjuring i ostalih veselih ostvarenja, i spremio sam se na razočaranje – ne sećam se kada me je neki film uplašio, a nisam obožavatelj tog šabloniziranog prepad-horora koji je sada toliko čest.
The Witch me nije uplašio, ali me je inspirisao i obradovao – u pitanju je odlično režiran, fenomenalno slikan i efikasno odglumljen film koji više vuče na dramu nego na horor, i koji jako dobro prenosi svoje dve centralne teme. Prva je sama epoha – život američkih puritanaca u ranim danima naseljavanja zemlje i poteškoće koje to prate. Druga je radikalizacija – sam reditelj je izjavio da je to tema filma. Ostaviću na vama da otkrijete koji zanimljiv kontekst je rešio da vam tu temu prenese. Takođe, film je prelep – zamislitie još depresivniji Revenant, ako je to moguće.
2. The Arrival
Jedini od nominovanih filmova koji sam pogledao – mislim da zaslužuje sav hajp. Na žalost, čak i meni je ovaj film bio prehajpovan tako da je moralo da prođe malo vremena pre nego što sam formirao objektivno mišljenje o njemu. Vilnev je uzeo najtežu moguću priču od Teda Čanga za ekranizaciju i od nje napravio relativno koncizan, prilično jasan i estetski privlačan film. U poslednje vreme sam primetio trend koji podržavam u filmovima i serijama; naime, obrt nije u nekakvoj Šjamalanskoj forici ili u priči (on je ubica zapravo! On je vanzemaljac zapravo! itd) već u narativnoj tehnici koja je iskorišćena pri pričanju priče (flešforvard, flešbek, alternativne stvarnosti i vizije, itd..).
Kada gledalac dobije oktrovenje pri kraju filma, on ili ona ‘otključaju’ sam film i dotadašnja naracija im biva jasna – jedino na šta reditelj mora da obrati pažnju je da radnja filma ili serije do tog otkrovenja bude zabavna (lookin’ at you, Westworld). Arrival je jedno takvo ostvarenje – ignorišite hajp ali pogledajte film.
1.The Nice Guys
Sažetak filma u jednoj rečenici: Peak Shawn Black. Svako ko je upoznat sa njegovim repertoarom filmova (ako niste, šta čekate) do sada zna šta da očekuje – savršeno sprovedena formula buddy cop filma, pažljiv koktel komedije, akcije, pastiša, omaža i apsurda… a ovom filmu možemo dodati i epohu, pošto se odigrava sedamdesetih.
Šon Blek ima tu magičnu sposobnost da uzme dva glumca koja nisu nužno duhovita, niti imaju hemiju između njih, i da ih spoji u tako osvežavajuću, presmešnu kombinaciju da čovek pomisli ‘’Kako ovo nekom ranije nije palo na pamet?’’ (npr. Kiss Kiss Bang Bang). The Nice Guys ima sve što je potrebno jednoj akcionoj komediji, žanru koji je inače u odumiranju, da vam pokaže zašto je to žanr koji nam fali i nedostaje. Obavezno pogledati.
Mateja Vidaković
I izostavi “Rogue One” i “Captain America: Civil War”, čista remek dela.
Strašno.